Budući da je permakultura na neki način izronila iz ideje o održivijem uzgoju hrane kao permanentna agrikultura > permanentna kultura > perma-kultura, neki često i danas doživljavaju permakulturu prvenstveno kao jednu od metoda uzgoja bilja. Permakultura je, kao što smo već naučili, puno više od toga. Ovdje unosi neke novitete, prvenstveno u uzgoju u šumskim vrtovima nastalim po uzoru na prirodne eko sustave, ali u pravilu… nema pravila – što god radi. Možemo se baviti biodinamičkim ili sinergijskim vrtlarstvom, konzervacijskom obradom tla, kombinirati neke klasične metode bio vrta ili se baviti ekološkom poljoprivredom na ovaj ili onaj način. Ono što je važno je da u svom vrtu/polju/imanju zadržite dugoročno promišljanje i održive metode brige o tlu i svim živim bićima na i u njemu. Prirodni ekosustavi često mogu poslužiti kao inspiracija i kao u svemu – ključ je promatranje i razumijevanje ekosustava.
Da je prehrambeni sustav današnjice potpuno neuravnotežen i utemeljen više na kratkoročnom profitu nego dugoročnom promišljanju to već i vrapci na granama znaju. Oni pogotovo jer su polja zatrovana kemikalijama pa je i njima sve teže pronaći hranu. Permakultura ne bi bila permakultura a da ne spomenemo pokret za prehrambeni suverenitet. Suprotno ideji da je zadatak poljoprivrede nahraniti rastuću svjetsku populaciju, nosioci tog pokreta naglašavaju da globalna ekonomija ionako čini mnogo zla malim lokalnim zajednicama i proizvođačima hrane. Ona stvara nepravedne odnose na tržištu, pritisak sve brutalnijeg korištenja resursa radi povećanja prinosa i niske cijene, koncentraciju resursa u rukama nekolicine moćnih kompanija i dr.
Naš primarni cilj je prehraniti sebe, svoju obitelj i lokalnu zajednicu. Prehrambeni suverenitet predstavlja naše pravo na kvalitetnu lokalno proizvedenu, klimatološki i kulturološki prikladnu prehranu i hranu proizvedenu uz poštivanje okoliša i prava radnika, seljaka. I upravo u tome permakultura i prehrambeni suverenitet idu ruku pod ruku jer oba pokreta u prvi plan stavljaju proizvođača, vraćaju kazaljku vage od pretežito potrošačkog natrag prema proizvođačkom društvu.
Kada bi svatko od nas proizveo barem dio svoje hrane na održiv način poštujući permakulturne principe, a ostatak koji ne može proizvesti nabavio od poznatih ekoloških proizvođača s kojima zajednički planira proizvodnju i dugoročno ih podupire, prehrambeni sustav bio bi puno održiviji i ne bi bilo tolike potrebe za velikim farmama i neodrživim sustavima. To je moguće opet uz promatranje i upoznavanje petog elementa, u ovom slučaju nas samih i naše lokalne zajednice, njenih prehrambenih navika i potreba.
Temelj održivosti svakog uzgoja hrane, bilo biljnog ili životinjskog porijekla, počinje brigom o tlu. Ono je nositelj ekosustava, hrani biljke, utječe na njihov imunitet, kvalitetu plodova, ali i mikroklimu (kao što smo vidjeli u jednom od prethodnih poglavlja) pa čak i klimu cijelog kraja.
Izvor teksta: Priručnik za tečaj permakulture, grupa autora: B. Motik, D. Rodik, D. Šimleša, G. Dragičević, I. Kardum, M. Šišak, N. Maljković, S. Pocrnčić, S. Paro Vidolin, S. Pešak, 2014.
Više informacija i raspored edukacija o permakulturi pronađite na stranicama udruge ZMAG (Zelena mreža aktivističkih grupa https://www.zmag.hr/
