Permakultura je metoda stvaranja održivih ljudskih zajednica koje oponašaju uzorke i međusobne veze kakve nalazimo u prirodi te omogućavaju bogate prinose hrane i energije za zadovoljavanje lokalih potreba.
Ona tvori cjelovit i interdisciplinarni skup znanja koji povezuje mnoštvo znanosti i ljudskih djelatnosti poput arhitekture, graditeljstva, poljoprivrede i šumarstva, kemije, biologije, sociologije, urbanizma, ekologije, ekonomije i energetike.
Permakultura je alat za dizajniranje održivih sustava.
Počeci…
Sredinom 70-ih učitelj Bill Mollison i student David Holmgren su skovali riječ permakultura u Australiji na University of Tasmania.
Uz vlastiti istraživački rad i iskustvo nadahnuće su za razvoj koncepta pronašli u radu Joseph Russell Smitha koji je 1929. objavio knjigu Tree Crops: A Permanent Agriculture u kojoj je sabrao svoje dugogodišnje iskustvo uzgoja stablašica, voćki i žitarica za ishranu ljudi i životinja.
Od drugih utjecaja valja izdvojiti rad Ruth Stout i Esther Deans, pionirki vrtlarenja bez okretanja tla i Masanobua Fukuoke, revolucionarnog japanskog poljoprivrednika.
No ključan utjecaj na utemeljitelje permakulture ostvarili su pioniri svjetske ekologije braća Eugen i Howard T. Odum1. Posebno je rad Howarda T. Oduma osigurao teoretski okvir i ponudio konceptualna rješenja koja su usmjerila razvoj permakulturnog koncepta.
Kao utemeljitelj mnogih novih znanstvenih disciplina poput ekološkog inženjeringa, ekološke ekonomije i teoretskih radova o ustrojstvu globalnih ekosistema stvorio je preduvjete za stvaranje praktičnog, holističkog koncepta permakulture.
1974. Mollison i Holmgren počinju razvijati temelje uravnoteženog sustava koji se temelji na zajedništvu drveća, grmlja, niskog raslinja, gljiva i korjenskog sustava. Za svoju metodu izabiru riječ permakultura koja simbolizira permanentnu agrikulturu, metodu održive proizvodnje hrane.
Knjige Permaculture One (1978.) i Permaculture Two (1979.) postaju temeljni pisani materijal za učenje i rad te pokreću lavinu članaka, brošura, fanzina i knjiga koje istražuju i šire permakulturne koncepte i znanja diljem svijeta.
Već krajem 70-ih autorima postaje jasno da permakultura ne može stati samo na osiguravanju hrane već da obuhvaća čitav niz ljudskih djelatnosti te interdisciplinarno povezuje mnoštvo znanosti, vještina i tehnika.
Iako je u počecima bila usmjerena isključivo na upravljanje zemljom, permanentana agrikulutra, u kontekstu promišljanja o fizičkim i energetskim resursima kao i organizaciji ljudskih društva, postaje permanentna kultura.
Temeljne pretpostavke permakulture
Za ljude vrijede isti znastveni zakoni o energiji koji vladaju materijalnim okolišem uključujući evoluciju života.
Ekološka kriza je stvarna i toliko velika da će zasigurno preobraziti globalno moderno društvo do neprepoznatljivosti. U tom procesu blagostanje, pa i opstanak, i dalje rastuće svjetske populacije izravno su ugroženi.
Pretpostavlja se da će trenutne i buduće posljedice globalnog industrijskog društva na svjetsku bioraznolikost biti daleko veće i od ovako ogomnih promjena koje su se dogodile u posljednih nekoliko stotina godina.
Iako se ne možemo baviti predviđanjem budućnosti iscrpljivanje fosilnih goriva u idućim generacijama može dovesti do postunog povratka principima organiziranja i dizajniranja ljudskih sustava na način kakav je vidljiv u prirodi i predindustrijskim društvima, a koji je ovisan o obnovljivoj energiji i resursima.
Prepreke za širenje permakulture
Glavne prepreke za širenje permakulture su:
→ Prevladavajuća kultura znanstvenog redukcionizma (nesagledavanje cjeline) koja je nepovjerljiva prema cjelovitim metodama sagledavanja i davanja rješenja.
→ Potrošačka kultura potaknuta disfunkcionalnim mjerama kako bi se osiguralo ljudsko blagostanje i napredak. Tu kulturu obilježava simbolika materijalizma gdje se čovjek osjeća bogat ako ima nešto materijalno čime se može usporediti s drugim članovima zajednice, tj. čovjeka se gleda kroz posjedovanje, a ne kroz ono što on zaista jest.
→ Političke, ekonomske i društvene elite na globalnoj i lokalnoj razini koje mogu izgubiti utjecaj i moć kroz rast lokalne nezavisnosti i decentralizacije.
Optimizam permakulturnog angažmana
Primarni cilj je proizvodnja hrane, energije i drugih dobara kako bi zajednice zadržale standard kvalitetnog življenja, ali na ekološki prihvatljiv način.
Lokalna zajednica se ojačava kroz prihvaćanje praktičnih rješenja i mogućnosti da se stvori život koji manje opterećuje okoliš i postiže veću samoodrživost.
Permakultura ističe društvene vrijednosti i kvalitetnije socijalne sustave.
Ponovno otkrivanje sposobnosti za bavljenje praktičnim vještinama ljudima može osigurati bolju kvalitetu života.
Praktičari permakulture su ljudi koji su sposobni prepoznati probleme i dati na njih kvalitetna rješenja za sebe i druge, nisu puki potrošači i preuzmaju odgovornost za svoj život.
Iako je permakultura razvijena u bogatijim zapadnim zemljama, gdje je ljudi često primjenjuju iz hobija, najbolja rješenja postiže u ekonomski nerazvijenim zemljama u kojima se ljudi suočavaju s problemima prenapučenosti, nedostupnosti plodnog tla i degradiranim urbanim područjima.
Posebno kvalitetna rješenja nudi u područjima pogođenim prirodnim katastrofama gdje je u kratkom vremenu potrebno održivo osigurati vodu, hranu i krov nad glavom.
Pojave poput porasta razine mora, klimatskih promjena i ratova za resurse su neizbježne no ključno je ne ignorirati nadolazeće scenarije nego kreativno se prilagoditi i osigurati sebi, svojim bližnjima i svojoj zajednici održive uvjete
života.
Rad u permakulturi je doprinos kvaliteti svakodnevice i predstavlja temelj za osiguranje života budućim generacijama.
Izvor teksta: Priručnik za tečaj permakulture, grupa autora: B. Motik, D. Rodik, D. Šimleša, G. Dragičević, I. Kardum, M. Šišak, N. Maljković, S. Pocrnčić, S. Paro Vidolin, S. Pešak, 2014.
Više informacija i raspored edukacija o permakulturi pronađite na stranicama udruge ZMAG (Zelena mreža aktivističkih grupa https://www.zmag.hr/
