Definicija kaže kako je ekološki otisak mjera područja (koje mjerimo u hektarima) potrebnog da osiguramo proizvode i usluge za naš život. Vrlo često zanemarujemo kako proizvode i usluge nabavljamo iz prirode, odnosno iz svjetskih ekosustava ili biokapaciteta. A ekološki otisak nas zorno podsjeća kako s obzirom na uređenost današnjeg političko-ekonomskom globalnog sustava zapravo mi na Zapadu proizvode i usluge nabavljamo iz prirode i ekosustava drugih ljudi, zemalja u razvoju i siromašnih. Pa se onda pišu tragikomični traktati o post-industrijskom društvu, visokotehnološkim državama ili nešto slično besmisleno.
Naš otisak dovodimo u odnos s biokapacitetom ekosustava, odnosno sa svim onim što nam priroda može pružiti da živimo na planetu: šume, oceani i mora, plodna polja, oranice, područja na kojima gradimo infrastrukturu, rude i materijali iz prirode koje koristimo za proizvodnju roba koji omogućuju usluge. Prema posljednjem izvještaju Living Planet Report 2014. trenutno u odnosu na broj ljudi na planetu svatko od nas bi sve svoje potrebe trebao zadovoljiti na 1,7 globalnih hektara. Globalni ekološki otisak je 2,6 gha. To znači da smo na razini cijelog planeta u ekološkom minusu od 0,9 gha. A to znači da živimo na kredit s najnepovoljnijom kamatom. Dižemo kredit za kreditom pa dok ide. Zar nije zanimljivo kako se u odnosu na planet i resurse koji nam trebaju za život zadužujemo gotovo isto kao za novac u ekonomiji?
Tako naš planet stalno kaska za nama i zaostaje, jer ne stiže nadoknaditi sve potrošeno i bačeno. U svijetu se obilježava i „globalni dan prekoračenja“ (Global Overshoot Day). To je dakle dan kada smo previše potrošili/prekoračili granicu dopuštenog, odnosno dan kada smo potrošili sve što nam je trebalo trajati čitavu godinu. Prije desetak godina “globalni dan prekoračenja” je bio negdje u studenom i to je kao bio razlog za uzbunu. Prije par godina se pomaknuo na listopad. Pa na rujan. 2014. godine je bio na 19. kolovoza. Svake godine gazimo planet sve jačim otiskom i pri tome gnječimo i ljude koji nam stoje na tom (auto)destruktivnom putu.
Svakodnenva činjenica je da ignoriramo kako naš rastrošni život omogućava pljačku resursa, odnosno biokapaciteta ekosustava od siromašnih ljudi, naroda i država, kojih su nam inače često puna usta i jako nam je stalo do njih. To najbolje dočarava podatak kako zemlje koje ubrajamo u skupinu bogatih čak povećavaju svoju bioraznolikost, onima u srednje bogatim i siromašnim bioraznolikost opada. Posebno je nevjerojatan podatak kako u siromašnim zemljama od 1970-ih bilježimo pad bioraznolikosti od čak 58%. Tako bogati kradu resurse onih kojima pripadaju ili su im potrebniji, odnosno kradu i iscrpljuju globalne zajedničke resurse koji pripadaju svima nama.
Danas nam je dakle potreban 1 i po planet Zemlja koji bi, takav pojačan, mogao apsorbirati i akumulirati sve ono što mi napravimo i učinimo u godinu dana. Takav bi nam ojačan planet bio potreban da može izdržati i podnijeti naš ekološki otisak. Kada bismo svi živjeli kao prosječni stanovnik SAD-a trebale bi nam svega četiri ovakva planeta. Kao prosječni stanovnik bogatijih zemalja EU tri planetice. Kao prosječni stanovnik Hrvatske dva planeta Zemlja za naš životni stil. Za nas je stvar još i posebnija jer, s obzirom na malu površinu i mali broj ljudi, imamo nevjerojatno bogat biokapacitet (2,5 gha), ali ekološki otisak se zaustavio na 3,7 gha i usporio isključivo zbog ekonomske krize.
Do upravo ove posljednje ekonomske krize većina se tješila i umirivala potrošačkim sedativima kako jest raste ekološki otisak, ali rastu i sve pogodnosti koje kapitalizam nudi, pa ajde neka, valjda će se naći već neko tehnološko rješenje. Sad, kada se cijela ta maskarada ogolila do razine najobičnije pljačke koja ima rješenje u naizgled neiscrpnom dužničkom ropstvu i sve goroj kvaliteti života i sigurnosti, raste zbunjenost – pa zar se zaista planet uništava samo zbog onih 1%?
Inače, zanimljivo je kako je rast ekološkog otiska i pripadajući pad globalnog biokapaciteta započeo gotovo paralelno s početkom razvojem koncepta održivog razvoja i globalnim konferencijama po svjetskim metropolama, preko raznih strategija i planova o energetskoj efikasnosti, pa sve do danova planeta Zemlje i gašenja satova za spas planeta. U svega dvije ljudske generacije od 1970. godine smo smanjili za više od polovice vrsta iz skupine kralježnjaka (ribe, vodozemci, gmazovi, ptice i sisavci).
Prema istraživanju Stockholm Resilience Centre-a od devet područja kojima trebamo upravljati održivo, jer su važna za kvalitetu života na cijelom planetu, a istovremeno imaju granice preko kojih ne smijemo preći, u već tri smo prešli granicu održivosti: klimatske promjene, bioraznolikost i kruženje, odnosno razina dušika u tlu, vodi i zraku. Posljednji podaci govore kako se tom stanju približava i kruženje, odnosno razina fosfora.
Bitno je još znati kako najveći udio u ekološkom otisku ima potrošnja energije, a zatim slijedi hrana. Trenutno je to otprilike na udjelu energije s 50%, a hrane s 30%. Premda, treba istaknuti kako još uvijek traju rasprave i razmimoilaženja oko podcjenjivanja udjela hrane. Postavlja se opravdano pitanje o pripajanju ogromne potrošnje za transport ili proizvodnju hrane u to područje, ali ističe i kumulativni utjecaj više vrsta stakleničkih plinova u proizvodnji hrane koji tako zajedno imaju i jači utjecaj. Poljoprivreda sudjeluje s 92 % u svjetskom otisku vode. No hrana je tabu tema, vrlo često čak i u samoj znanosti, a i među aktivistima. Stavljena je na pijedestal neupitnog osobnog prava i slobode, mada, kao i mnoga druga zrcala, i ekološki otisak pokazuje da nema dovoljno polja i oceana i drugih resursa da se hranimo kao ljudi bogatih društava gdje se prehrana bazira na velikoj konzumaciji mesa i životinjskih prerađevina. Uz dodatak kako se, prema svim relevantnim podacima, proizvodi i više nego dovoljno hrane za svaku osobu na planetu, ali i dalje proizvodimo glad i pothranjenost. Još jedan primjer kako bez primjene pravedne raspodjele ugrađene u permakulturnu etiku nema pravednog i održivog društva i civilizacije.
Ekološki otisak, ako ga znamo čitati i tumačiti dovoljno široko i duboko, je jedna baš depresivna tema. Sva sreća da je uvrštena u priručnik o permakulturi koju vidim kao jednu od ideja/alata da se ekološki otisak učini lakšim i blažim, održivijim i odgovornijim. Malo će se onda izbalansirati, jer je permakultura upravo to, druga strana klackalice i što je ona negdje jača i ima svoju finu težinu, ekološki otisak je lakši i njegova stana klackalice se diže.
Izvor teksta: Priručnik za tečaj permakulture, grupa autora: B. Motik, D. Rodik, D. Šimleša, G. Dragičević, I. Kardum, M. Šišak, N. Maljković, S. Pocrnčić, S. Paro Vidolin, S. Pešak, 2014.
Više informacija i raspored edukacija o permakulturi pronađite na stranicama udruge ZMAG (Zelena mreža aktivističkih grupa https://www.zmag.hr/
